Veliki značaj pridaje se instituciji braka. Stupiti u brak znači okućiti se, povećati domaćinstvo za jedno čeljade više za rad, za p
Veliki značaj pridaje se instituciji braka. Stupiti u brak znači okućiti se, povećati domaćinstvo za jedno čeljade više za rad, za prirast dece. U osnovi običajnog prava prema braku stoje dve važne odredbe: ekonomska i biološka, odnosno reproduktivna. Moralna komponenta kao funkcija, prisutna je u svakom aktu bračnog života prema običajnom pravu. Međutim, ako se može govoriti o nekoj zapostavljenoj funkciji braka u njegovom definisanju, onda su to emotivna, vaspitno-obrazovna, kao i funkcija seksualnog zadovoljavanja. Zapostavljanje navedenih komponenti je u vezi sa duhom patrijarhalnosti, koji je dominirao u braku i društvenim odnosima kao jedino važeća ideologija. Postoje četiri vrste braka, ali je samo jedan u skladu sa običajnim pravom, i to – stupanje u brak venčanjem. U Zakoniku Ljeke Dukadjinija možemo naći da su ostali modaliteti protivni ili nezakoniti po veri, a to su;
- žena koja se drži u braku mimo venčanja;
- oteta žena ili devojka, kao i
- brak na probu.
U izboru bračnih partnera za članove svoje porodiceglavnu ulogu ima njen domaćin iroditelji. Mladić ima pravo da se brine o svojoj ženidbi samo u slučaju da nema roditelje. Međutim, ako to nije slučaj, on prema običajnom pravu nema pravo da pravi planove za svoj brak, kaoni da se meša u poslove oko veridbe ili svadbe. Za razliku od mladića, devojka, ni u slučaju da nema roditelje, nema pravo da odlučuje o stupanju u brak, nego tu ulogu
preuzimaju braća, bliski ili dalji rođaci. Ovakvi običaji govore da je brak trebalo da obezbedi kontinuitet patrijarhalnog načina života. Naime, bilo je vrlo važno da se u kuću dovede snaha koja će pomoći održavanju zadružnog života, a ne da bude protiv njega. Smatralo se da takve stvari, važne za budućnost zadruge, mladići ne umeju, pa prema tome i ne mogu da sprovode. Takođe, mladoženjini roditelji vode računa o poreklu devojke, ko su joj roditelji, stričevi i ujaci, kakva je porodica iz koje dolazi nevesta,
prošlost njene porodice i porodice njenih ujaka, kako su te porodice cenjene u sredini u kojoj žive i da li su one, kao porodice, u svojoj prošlosti učinile neko delo koje nije u skladu sa tradicionalnim pravom. To govori da je brak služio i kao sredstvo za uspostavljanje bližih odnosa sa drugim porodicama i bratstvima. U prilog ovome govori i tvrdnja da ugovoreni brakovi imaju tri osnovne funkcije:
- biološku – rađanje dece, naročito muškogpola;
- ekonomsku – dobijanje još jedne osobe sposobne za rad; i
- društvenu – stvaranje tradicionalnih, bračnih i porodičnih odnosa
Nakon veridbe devojka je pripadala mladiću, koji jenije upoznao, i brigu o njoj je preuzimala porodica mladoženje, obezbeđujući joj odeću, obuću i ostalo što je potrebno za devojačku spremu. Međutim, momak je imao pravo da raskine veridbu ako mu se to prohte, dok devojka ako joj se mladić za koga je verena ne dopadne, nema pravo da
odbije da se uda za njega. U slučaju da devojka ostane pri odluci da raskine veridbu i njeni roditelji uvaže takav zahtev, ona nema prava ni da se veri ni da se uda za drugog mladića. Pravo na sklapanje braka ona može steći jedino ako joj odbijeni verenik dozvoli da se uda ili u slučaju da on umre. Sa druge strane, verenik se može oženiti, ali to neće pomoći da devojka bude oslobođena raskinute veridbe. Ako su roditelji devojke bili za to da se ona uda za mladića koga ona ne voli, onda su je oni silom udavali, dajući tom prilikom budućem mužu i metak (novija tradicija), da bi ga upotrebio u slučaju da ona pobegne. Taj gest podrazumevao je da je mladoženja oslobođen dugovanja krvi, odnosno krvne osvete, ukoliko bi ubio odbeglu ženu. Jedini mogući slučaj raskida veridbe sa ženske strane prema albanskom običajnom pravu je kada devojka izjavi pred domaćinom porodice da se nikada neće udati. Tu se radilo o zavetovanim devojkama, tzv. tobelijama ili ostajnicama. One supostojale ikod drugih etničkih grupa, i jedino su one od svih žena mogle aktivno da učestvuju u životu sela, odnosno bratstva ili plemena. Iz navedenih redova se zaključuje da je veridba za devojku definitivna, dok za mladića to nije slučaj. I tu su dobro vidljive razlike koje su postojale između polova, kao i nazadna shvatanja patrijarhalnog duha, koji nije poštovao ženu kao ličnost, već kao oruđe, dok je muškarac bio privilegovan i smatran kao gospodar života žene. Ovakvi običaji, iako apsurdni i nerazumljivi za XX vek, nastavljaju da se održavaju u savremenim uslovima. Razlozi tih diskriminirajućih shvatanja su utemeljeni u ideji da samo muškarac vredi kao društveno biće. Žena je, sa druge strane, smatrana samo kao vlasništvo muža i njena jedina funkcija je bila da rađa decu, po mogućnosti mušku, jer su ona bila poželjnija.
COMMENTS